Kad sam bio mali sa otprilike nekih 10 godina imao sam jako bogatog druga koji je živio preko i dolazio svako ljeto i zimu sa roditeljima u kod mog komšije. Jednog dana dogovorili smo se da idemo na playstation u igraonu i otišli kod njegovih gdje su sjedili moja mama i njegova i pili kafu.

Pitao sam majku pred njima za pare a ona je izvadila novčanik i davala mi po 10 po 20 dinara dok nije nakupila 200, njegova majka je izvadila bunt hiljadarki iz zadnjeg džepa, bilo je negde oko 30 hiljada dinara i dala mu sve uz pitanje:”Oće ti to biti dovoljno?”. Dan danas se sjećam pogleda moje majke, i koliko joj je bilo krivo i teško, nikad ga neću zaboraviti.

Kad smo došli kući taj dan rekao sam joj “Mama nemoj da budeš tužna kad porastem ja ću raditi i davati tebi”, zaplakala je i ja sam zaplakao zbog nje. Danas radim i zarađujem novca više nego što mi je potrebno. Kad se ponekad setim toga odem u cvjećaru, kupim najskuplji buket i odem da je posjetim.