Radim u prodavnici više od mjesec dana, plata mi kasni i svaku noć poslije posla krišom uzmem jedan hljeb, mlijeko i nešto za pojest.

Muž me ostavio dok sam bila trudna, sada već moja kćerka ima 3 godine. Do sad smo živjele od socijalne pomoći, moji roditelji nam nisu htjeli pomoći nikad.

Sinoć kad sam krenula kući, dok sam zaključavala naišao je gazda. Kad mi je vidio u ruci hljeb, salamu i mlijeko, odmah je posumnjao. Rekao je da je primijetio svaku noć da fali nešto priznala sam mu kakva je situacija, a on je tada zaplakao kao malo dijete.

Rekao mi je da se više nikad ne ustručavam i da slobodno svaki dan njemu kažem šta mi treba. Čak je rekao i da će mi obezbjediti normalan život dokle god radila kod njega i bila fer prema njemu.

Dobri ljudi ipak postoje.”