Na autobuskoj stanici dolazak autobusa čekali su starac i jako tužna trudnica.

Starac je radoznalim pogledima posmatrao ženin stomak dok je nije upitao: U kom mjesecu je tvoja trudnoća?

Žena je bila rastrojena, a tjeskoba je nestala s njenog tužnog lica. U početku nije obraćala pažnju na starčevo pitanje, ali je nakon nekoliko trenutaka odgovorila: Ja sam u dvadeset trećoj sedmici.

Starac je upita: Da li ti je ovo prva trudnoca?

Žena je odgovorila: Da!

Starac: Nema potrebe za strahom, ne brini, bićeš ti dobro!

Žena je stavila ruku na stomak i pogledala ispred sebe da zadrži suze i rekla stvarno se nadam!

Starac: Ponekad kod osobe raste osjećaj anksioznosti u vezi sa stvarima koje ne zahtijevaju od njega toliko razmišljanja.

Ona je tužnim tonom odgovorila: „Možda.

Starac je postao znatiželjniji i rekao: „Izgleda da prolaziš kroz teško vrijeme.

Zašto vaš muž nije uz vas?

Moj muž, Ostavio me je prije četiri mjeseca!

– Ali zašto ?!!

– malo je komplikovano

– Šta je sa tvojom porodicom? Tvoji prijatelji, zar nemaš??

Duboko je udahnula i rekla: „Živim samo sa svojim bolesnim ocem.

– Razumijem da sada nije kao što je bio kad je bio mlad!

Suze su joj potekle iz očiju i rekla je: “Da, čak i kada je u ovom stanju.”

– U čemu je problem?

– On jednostavno ne može da se sjeti ko sam ja!

Posljednju rečenicu izgovorila je nekoliko trenutaka nakon dolaska autobusa koji su ćekali.

Ustala je i rekla: Naš autobus je stigao. Ona je napravila nekoliko koraka dok je starac još uvijek sjedio , okrenula se i uhvatila ga za ruku i rekla, hajde, tata! Hajde da se vozimo autobusom! Vozimo se kući!

PREUZETO