“Čekaj me, i ja ću sigurno doći” je po mišljenju mnogih, jedna od najljepših ikad napisanih ljubavnih pjesama. Napisao ju je Konstantin Simonov, a zbog uslova u kojim je nastala ušla je u antologiju.

Simonov bio je veliki ruski pisac, pjesnik i patriota kog je sudbina često odvodila na ratne frontove. Beznadežno je bio zaljubljen u Valentinu Serovu, tada najljepšu i najpopularniju glumicu. Ona je, međutim, bila udata. Pošto je suprug general, koga je jako voljela, preminuo, Valentina je dugo patila. Potom se upuštala u mnogobrojne ljubavne afere, ali nikog nije uspjela da zavoli kao svog pokojnog supruga.

A onda, ratne 1940. godine upoznala je Simonova, koji je godinama maštao o njoj. Ušli su u vezu koja je bila sve ono o čemu je pisac maštao, ali, nevolje tek dolaze.

Simonov je otišao na ratište i u jeku najvećih borbi shvatio je da se neće vratiti kući živ. Jedino što ga je održavalo bila je fotografija i misao na svoju prelijepu Valentinu koja je željno iščekivala da joj se vrati. Tada je odlučio da joj napiše pjesmu koja će joj govoriti koliko je on voli, čak i kada ga ne bude više.

Pjesmu, koja je trebala da stigne Valentini poslije njegove pogibije je stavio u džep, mirno iščekujući svoj sudnji dan. Međutim, desilo se čudo – jedinica u kojoj se Simonov nalazila nekako je izbjegla finalni udar neprijatelja, i pisac se, živ i zdrav, vratio kući svojoj dragoj, sa pjesmom u džepu.

Vjenčali su se 1943, a pjesma o ljubavi koja nadjačava smrt u kombinaciji sa “hepiendom” obišla je cijeli svijet, i prevedena na čak 35 jezika!

No, par narednih godina nije imao sreće.

S obzirom da su bili jako popularni, plasirane su glasine da je Valentina varala Simonova dok je bio na ratištu i pisao joj “najljepšu pjesmu na svijetu“. Iako se dokazalo da to nije istina – general Rokosovski, sa kim su joj pripisivali aferu, je već bio u srećnoj i dugoj vezi, a glumicu je sreo na kratko tek nekoliko puta, brak glumice i pisca je bio uzdrman.

Njena karijera kreće silaznom putanjom, Simonov je napušta 1957, ona se odaje alkoholizmu i umire sama 1975. u Moskvi. Pjesma je, međutim, postala besmrtna, sinonim za ljubav koja prevazilazi sve prepreke i vrijeme. Mnogi umjetnici širom svijeta su je interpretirali kroz muziku ili recital, a kod nas Rade Šerbedžija i Toma Zdravković.

Neki izvori navode da je Zdravković odlučio da izvede ovu pjesmu nakon što je saznao da je bolestan. Muziku, prepjev i modifikaciju teksta uradio je Milutin Popović Zahar.

(Telegraf.rs)