Jutros sam bila u marketu i dok sam čekala na kasi u redu, ispred mene su stojala 2 starija muškarca, od nekih 50-ak godina. U tom trenutku jednom od njih zazvoni mobitel, prvo sam se iznenadila kakav star mobitel ima, prahistorija, a kada se javio počeo je da sav sretan govori: “Ma bravo ljubavi tatina! Bravo srce tatino najljepše i najpametnije!!! Bolju vijest nisam mogao da čujem”
Nakon što je završio razgovor tom čovjeku do sebe je sav sretan rekao KĆERKA MI DALA USLOV ZA DRUGU GODINU FAKULTETA… POLOŽILA NAjTEŽI ISPIT!

CIJELi DAN RAZMIŠLJAM O TOJ SITUACIJI, KAKO LJUDE MALE STVARI MOGU USREĆITI IAKO ŽIVE NA GRANiCI SIROMAŠTVA…Ja i moja porodica imamo baš mnogo novca, ali mog tatu u životu nisam vidjela da je ni blizu sretan kao onaj čovjek iz marketa.
Čudno će da zvuči, ali nekako sam ljubomorana na onog čovjeka, iako je siromašan. Voljela bih da barem jednom u životu osjetim da je tata baš ponosan sa mnom, ali ne vjerujem da će se to ikada desiti.