U čekaonicu je ušao starac u osamdesetima. Imao je posjekotinu na palcu koju je trebalo pregledati. Odmah je rekao da mu se žuri jer u devet sati ima sastanak. Rekao sam mu da sjedne i pričeka jer sam znao da će vjerojatno proći više od sat vremena prije nego što ga netko provjeri. Stalno je gledao na sat. Kako nisam imao drugih pacijenata, odlučio sam ga pregledati.

Pogledao sam njegovu ranu, zatim razgovarao s drugim liječnikom i nabavio materijale potrebne za uklanjanje šavova i sanaciju rane. Dok sam mu njegovao ranu, pitao sam ga zašto se toliko žuri. To mi je čudno jer stariji ljudi imaju puno vremena da rade što god žele. Odgovorio je da je na putu u starački dom na doručak sa suprugom. Pitao sam ga kakvo je njeno zdravlje. Rekao mi je da je tamo već dugo i da ima Alzheimerovu bolest. Pitam se bi li se njegova žena ljutila da je malo zakasnio…

Iznenadila sam se i upitala ga: “I još uvijek dolaziš k njoj svako jutro iako ona ne zna tko si?”

Nasmiješio se, potapšao me po ruci i rekao: “Ona me ne poznaje, ali ja znam nju…”

Tijelo su mi trnci. Jedva sam suspregnula suze. Dok je izlazio iz ureda, rekla sam sebi: “Želim ovakvu ljubav u svom životu.”

Prava ljubav nije ni fizička ni romantična. Prava ljubav prihvaća sve što je bilo, što jest, što će biti i što će biti. Najsretniji ljudi ne moraju nužno imati najbolje od svega; oni će maksimalno iskoristiti ono što imaju!